Svaka priča ima, posve nedvojbeno, svoj početak. Velike priče imaju mnoge početke. I nikakva historiografska metoda nije posve pouzdana za prepoznavanje istinskog. Ili je, moguće, velikim pričama nemoguće započeti tek s jednim početkom? Valjda zato svaka Povijest mora imati Pretpovijest...
Povijest Dubrovačkih ljetnih igara - posve nedvojbeno - začeta je tijekom trinaest rujanskih noći 1950., tijekom kojih se jedan stvaran grad uporno i neponovljivo preobražavao u imaginarni Grad. Svega desetak godina kasnije francuski će književnik Claude Aveline, koji je bio njihovim dionikom, zapisati kako tada nije ni slutio da prisustvuje "rađanju jednog od najslavnijih festivala naše epohe."
Pretpovijest Igara teže je dohvatljiva. Kao da njezina počela dosižu daleka i nejasna počela nastanka samog Grada. Kao da zajednički uzrastaju kroz srednjovjekovnu urbanu matricu. Razlistavaju se unutar humanističkih obzorja. Cavte renesansom, pa i barokom. Setečentistički se uozbiljuju. Pak posustaju u, činilo se, nedjeljivom zajedništvu osvitom epohe nacija, kada imaginarni Grad nepovratno ostaje bez svojeg održavotvorenog parnjaka. Ali, genius loci ne posustaje! Energija tisućljetne povijesti ne prestaje prosjajima artističkih nastojanja. Otada, po nalogu svog povijesnog bića, dijeleći sudbinu s ostalim hrvatskim zemljama.
Rečeni geius loci pokretao je mnoge u zamislima da riječju, sazvučjima i/ili pokretom uspostave imaginarni festivalski Grad. Priča se kako im nije odolio ni sam Reinhardt negdje pred Prvi svjetski rat. A onda 1933. godine, povodom Svjetskog kongresa P.E.N.-a u Dubrovniku, Gundulićeva Dubravka Prid Kneževim dvorom. Pred odabranom internacionalnom publikom. Bila je to zvjezdana generalna proba rađanja Igara. No, do sretnog je trenutka valjalo iščekati u najstrašnijem novovjekom martiriju.
I povijest i pretpovijest od prvih su artističkih koraka tek rođenog Festivala bili koliko dragocjenim poticajem, toliko i ograničenjem. Prijepor je davno uočen. Traje do u suvremenost. Jer istinska umjetnost neće biti pukim preslikom ma kako slavnih tradicija. Neće biti ničijom ancilom. Pa ni stvarnosti, ma kako uvjerljiva i stvarna bila. Strategiju ovoj tvrdoglavosti nije ispisao nitko drugi do dugi slijed sretnih festivalskih noći kojima je umjetnošću prokazivana ta ista stvarnost. Noći u kojima je dobivala Ljepota.
U kolo Igara uhvatili su se mnogi umjetnici. Domaći i strani. Slavni i oni koji će tek pod dubrovačkim nebom dosegnuti slavu. U polustoljetnom hodu smjenjivala su se imena, pa i naraštaji. Ali svi odreda su bili i zauvijek ostali opsjednuti sirenskim zovom davnih Njarnjasa i neponovljivog Dubrovnika. U zajedništvu sa svojom publikom tvoreći jedan, makar i privremeni, imaginarni Grad.
Ovo je historija bez imena i bez brojki. Jednostavno ih je previše, a sva su i sve su jednako važne. Jer Igre i nisu drugo do parada jedna nestvarna. I san kojim se to malo našeg života zaokružuje.
Dr. sc. Ivica Prlender
Izvor:
Tekst i fotografije preuzeti uz odobrenje s web stranice http://www.dubrovnik-festival.hr/
It was at the beginning of the 5Os, when there were many theatrical and musical events springing up all over Europe, that the Dubrovnik Summer Festival was founded. However, the idea of harmonizing the renaissance and baroque atmosphere of Dubrovnik and the living spirit of drama and music, actually derived from the intellectual way of life of the city itself, from its living creative tradition, which has bestowed upon Croatian cultural and scholarly history, especially in theatre and literature, many great names and works, and kept it continually in touch with contemporary currents in western Europe.
The works of Marin Držić, Nikola Nalješković, Ivan Gundulić and Ivo Vojnović were to become a mainstay of the drama programme, then, while with the understanding of the idea of the importance of ambience, which is the principal distinguishing feature of the Dubrovnik Festival, the specific theatrical values of the wider Croatian dramatic heritage gradually became revealed, as did the adaptability of the classics of European dramatic art to the squares, palaces, towers and parks of Dubrovnik. Above all Shakespeare, but also Goldoni, the Greek tragedians, Molière, Corneille and Goethe became yardsticks of the traditionalist nature of the festival. As early as 1952 director Marko Fotez, the prime mover behind the group of enthusiasts who started up the Festival, put on Hamlet at the Lovrjenac Fort, which soon became an ideal setting for this drama known throughout the world. Equally attractive were the performances of Goldonis Fishermens Quarrels in the old city harbour, renaissance comedies and mystery plays taking place in the city squares (called after Gundulić, Bunić and Držić), Goethes Iphigenia, staged in Gradac Park by Croatias greatest director Branko Gavella, and Vojnovićs The Trilogy of Dubrovnik, an emblematic work about the fall of the Dubrovnik Republic, staged in the authentic rooms of the Rectors Palace, Sponza Palace and Gruž summer residence.
Source:
Text and images are used with permission from the web site http://www.dubrovnik-festival.hr/